Glavni uzrok smanjenju brojnosti populacija i vrsta vretenaca je nestanak njihovih staništa. Vretenca, sa relativno velikim brojem potomaka, kratkim životnim vijekom i malom tjelesnom veličinom, spadaju u tzv. r-selektirane vrste. Izravna, zakonska zaštita takvih vrsta nije dovoljna za njihov opstanak, one se mogu efektivno štititi samo zaštitom njihovih staništa.

Operativna zaštita vrste treba počivati na identifikaciji ugroženih vrsta (zaštićenih zakonom) na lokalnom staništu, te rezultirati zaštitom staništa, čije očuvanje je temelj opstanka te lokalne populacije.

Pronalaskom zaštićene vrste na nekom području, zakon nam daje argument za zaštitu lokalnog staništa na kojem se razvija (crvena strelica). Prirodno stanište, ili ono kojim se održivo upravlja, je temelj opstanka lokalnih populacija ugroženih vrsta (plava strelica).

Uz etičke razloge, koji nas sprječavaju da zauvijek uklonimo iz prirode vrstu koja je postojala prije nas, postoje dva praktična razloga zašto bi staništa vretenaca trebalo sačuvati u prirodnom ili doprirodnom stanju.

Obrana od poplava

Mehaničkim intervencijama u stanište, dreniranjem sezonski plavljenih područja, isušivanjem močvara i reguliranjem vodotoka, smanjujemo prirodni fizički prostor za prihvat viška oborinskih voda.

Područja uz vodotoke, koja su sezonski poplavljivala, održavaju razinu podzemnih voda i niz podupirajućih staništa (npr. izolirani rukavci, poplavne livade i druge vodene površine u bilzini). Ljudi su donedavno takva područja iskorištavali sukladno godišnjem režimu vode, koristeći ih za pašnjake i košanice umjesto oranica ili naselja.

Regulacijom vodotoka dobivamo fizički prostor, ali gubimo prirodni sustav koji pomaže obrani od poplava, te zadržava veliku količinu vode za vrijeme sušnih razdoblja, održavajući razinu podzemnih voda i smanjujući utjecaj suše na biljni pokrov.

Ilustracija utjecaja regulacije vodotoka na okolno područje: neregulirana rijeka (A), održava niz podupirajućih staništa, koja predstavljaju fizički prostor za prihvat viška oborina. Tok takvog vodotoka je sporiji, i zauzima veliki prostor, što održava razinu podzemnih voda i smanjuje negativni utjecaj suše na biljni i životinjski svijet. Regulirani tok (B) je brz, i u slučaju velikih količina padalina brzo odvodi vodu iz sustava, no kreira problem kod nailaska na otpor (neregulirani dio, jezero, dio sa sporijim tokom). U tom slučaju, to područje prima ogromne količine vode, što rezultira poplavama većih razmjera. U reguliranom vodotoku voda teče brže i zbog toga je obično dublji, što rezultira brzom odvodnjom vode iz sustava i smanjenjem njenih podzemnih razina, te negativnijim utjecajem suša na biljni i životinjski svijet.

U slučaju ekstremno velikih količina oborina, prirodni i doprirodni sustavi mogu poplaviti, no budući da su oborine raspoređene na većem prostoru, poplave su malih razmjera i lako se reguliraju postavljanjem nasipa na granici utjecaja većih vodotoka. Regulirani vodotok, s druge strane, brzo odvodi vodu s velikog područja i prenosi je do mjesta gdje nailazi na prvi otpor, kreirajući poplavni val sa težim posljedicama, koncentrirajući oborine s velikog područja na malo.

Održavanje resursa pitke vode

Velike količine organskih tvari i anorganskih soli svaki dan završavaju u vodenim ekosustavima. Kvaliteta podzemnih voda povezanih s njima izravno ovisi o njihovoj sposobnosti samopročišćavanja.

Uvjet za pretvorbu takvih opterećenih voda u neopterećene, je brza razgradnja (mineralizacija) organskih tvari, njihova ugradnja u živa bića i odvodnja iz ekosustava.

Ilustracija kaskadnog hranidbenog lanca u vodenim ekosustavima prikazuje tzv. bottom-up kontrolu (zelena strelica) i top-down kontrolu (crvena strelica) populacija različitih hranidbenih razina. Crnom bojom su prikazane hranjive tvari (mineralne soli), osnova za razvoj biljaka. Biljke (zelenom bojom) mobiliziraju mineralne soli i ugrađuju ih u organske spojeve od kojih je građeno njihovo tijelo. Biljkama se hrane biljojedi (žutom bojom), čija populacija je uvjetovana količinom hrane, ali i pritiskom predatora (prikazani crvenom bojom).

Hranidbene tvari (mineralne soli) u vodeni ekosustav ulaze transportom vjetrom, vodom ili bakterijskom razgradnjom. Njihova količina uvjetuje, bottom-up kontrolom populacije, brojnost i količinu biljaka (biomasu) koje se mogu razviti u ekosustavu. Biljke pak uvjetuju brojnost biljojeda u ekosustavu (bottom-up kontrolom populacija).

U slučaju da ekosustav nije degradiran, odnosno da se nalazi u prirodnom ili doprirodnom stanju, u njemu će postojati spektar različitih mikrostaništa. Njih mogu kolonizirati vretenca, koja se u ličinačkom stadiju, kao tzv. predatori nižeg reda, hrane biljojedima i kontroliraju njihovu brojnost (top-down kontrola populacija).

Prisutnost vretenaca u ekosustavu smanjuje brojnost biljojedih organizama i povećava biomasu proizvođača - algi i viših biljaka, koje su izravno odgovorne za mobilizaciju mineralnih soli i njihovu ugradnju u živu tvar. Njihova prisutnost ubrzava kruženje tvari i energije kroz ekosustav, te povećava njegovu sposobnost samopročišćavanja.

Vretenca imaju jedinstven položaj u vodenim ekosustavima; zbog svoje mobilnosti lako koloniziraju nova ili izolirana vodena staništa u kojima, npr. ne postoje ribe kao predatori višeg reda. Sa prisutnosti predatora višeg reda (npr. riba), ne mijenja se uloga vretenaca u ekosustavu. Ona spadaju u tzv. mezopredatore - uz biljojede su plijen riba, ali i zadržavaju negativan utjecaj na populaciju biljojeda.

Svaka vrsta vretenaca posjeduje raspon tolerancije životnih uvjeta u kojima se može razviti (tzv. ekološka niša). Najugroženije vrste vretenaca u Hrvatskoj su one sa specifičnim i vrlo uskim zahtjevima za razvoj.

Prisutnost takvih vrsta na lokalnom staništu nam ukazuje na stanište s posebnom vrijednosti, koje posjeduje rijetke uvjete potrebne za razvoj najzahtjevnijih vrsta. Prisutnost tih vrsta na lokalnom staništu nam daje i pravni argument za njegovu zaštitu.

U nastavku možete vidjeti prikaz hipotetskog vodenog staništa sa pripadajućim vrstama vretenaca, od kojih se neke mogu iskoristiti u njegovoj zaštiti.

Shema vodenog staništa, sa ilustriranom raznolikosti mikrostaništa i vrsta.

Raznolikost staništa uvjetuje raznolikost vrsta:

1. sredozemna zelenka (Somatochlora meridionalis) je ljetna vrsta čije ličinke žive među otpalim lišćem listopadnog drveća,
2. močvarni smaragd (Cordulia aenea) je proljetna vrsta čije ličinke žive među otpalim lišćem listopadnog drveća,
3. velika crvenookica (Erythromma najas) - DD, je vezana uz višu vodenu vegetaciju, među kojom joj se razvijaju ličinke,
4. žuti ban (Aeshna isosceles) - LC, se razvija u rubnom pojasu trske ili rogoza,
5. plitvička zelenka (Somatochlora flavomaculata) - NT, je vezana uz dijelove na kojima je pojas trske najširi,
6. veliki tresetar (Leucorrhinia pectoralis) - CR, se razvija u području koje uz višu vodenu vegetaciju graniči s pojasom trske,
7. velika mora (Ischnura elegans) se zadržava uz obalnu vegetaciju, a jaja polaže u niz različitih vodenih biljaka,
8. vilin konjic (Libellula depressa) polaže jaja na područjima sa malo vodene i obalne vegetacije, na kojima se ličinke zakapaju u pijesak,
9. veliki vilenjak (Orthetrum cancellatum) se razvija na muljevitom do pjeskovitom dnu stajaćica, koje su često bez vegetacije,
10. crni tresetar (Leucorrhinia caudalis) - CR, traži otvorene vodene površine, a razvoj joj je uvjetovan prisutnosti plutajućih vodenih biljaka,
11. sredozemna zelendjevica (Lestes barbarus) - VU, je vezana uz vegetaciju šaševa i viših trava, na dijelovima koji mogu sezonski presušiti,
12. sjeverna zelendjevica (Lestes sponsa) - DD, se razvija na plitkim zamočvarenim dijelovima vodenih staništa sa razvijenom vegetacijom šaševa, koji mogu sezonski presušiti.